Grad teatar – Predstava “Antigona”

 

30. Festival Grad teatar - Natpis 550

 
 
20.06.2016.
 
 

GRAD TEATAR BUDVA

Kazalište Ulysses, Brioni/Festival MESS, Sarajevo

Sofokle

“ANTIGONA 2000 godina kasnije”

Režija: Lenka Udovički

 
 

U poneđeljak, 20. juna, otvoren je 30, jubilarni, festival „Grad theatre City Budva“. Za dan otvaranja, održana su tri značajna programa.

Na Trgu pjesnika otvoren je književni program festivala, gostovanjem jednog od najzančajnijih savremenih svjetskih pisaca i jedan od najvažnijih svaremenih izraelskih stvaralaca Davida Grosmana. 

Na novoj festivalskoj sceni u Vještici, u Bečićima, počeo je dramski program izvođenjem predstave „Antigona – 2000 godina kasnije“, koprodukcija Kazališta Ulysses sa Briona i Festivala MESS iz Sarajeva, u režiji Lenke Udovički.

U ponoć, na sceni između crkava, održano je svečano otvaranje festivala, nakon čega je upriličeno i veče sa Radetom Šerbedžijom, članom prve direkcije festivala, i glumcem koji je je velikim predstavama, kakve su bile „Tit Andronik“ Dušana Jovanovića, „Don Žuan“, „Tartif“ i „Oslobođenje Skoplja“ Ljubiše Ristića, utemeljile puteve „Grada teatra“.

 

“ANTIGONA 2000 godina kasnije”

Na novoj festivalskoj sceni u Vještici, u Bečićima, izvedena je predstava „Antigona – 2000 godina kasnije“. Predstava je koprodukcija Kazališta Ulysses sa Briona i Festivala MESS iz Sarajeva. Rediteljka je Lenka Udovički.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 1

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 2

 
Režija: Lenka Udovički
Prevod: Svetlana Slapšak
Saradnik dramaturg: Sanja Bojanić
Saradnik na tekstu: Miljenko Jergović
Scenograf: Mirna Ler
Kostimograf: Bjanka Adžić Ursulov
Koreograf: Ivana Kalc
Muzika: Najdžel Ozborn

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 3

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 4

 

U predstavi igraju: Antigonu, kćer Edipa i Jokaste MAJA IZETBEGOVIĆ, Izmenu Antigoninu sestru DŽENANA DŽANIĆ, Kreonta, vladara u Tebi, Jokastinog brata i Antigoninog i Ismeninog ujaka RADE ŠERBEDŽIJA, Hemona, sina Kreonta i Euridike, Antigoninog zaručnika ERMIN BRAVO, Tiresiju, slijepog proroka DAMIR URBAN, Euridiku, Hemonovu majku KATARINA BISTROVIĆ-DARVAŠ. Horovođa je JELENA LOPATIĆ, dječak je VEDAD SULJAGIĆ.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 5

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 6

 

U horu nastupaju studenti Odsjeka za glumu pri akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo i Studija gluma i mediji Sveučilišta u Rijeci: Darja Badnjević, Mak Čengić, Mirjana Đan, Nika Ivančić, Lovro Ivanković, Aleš Kranjec, Anđela Kusić, Emir Mulalić, Dina Mušanović, Nikola Nedić, Maja Ožegović, Mirta Polanović, Dino Sarija, Tena Antonija Torjanac, Marko Brajić.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 7

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 8

 

O PREDSTAVI:

Ova predstava scenski propituje mitsku priču iz davnih vremena, priču koju je Sofoklo pisao i njome opisao vrijeme rađanja europske civilizacije u mukama, pobjede nad barbarizmom, i tako politički aktualno, kritički suvremeno zauvijek obilježio dramsko pismo koje poznajemo. Istovremeno, to je priča koja nas upravo danas spretno sustiže i tjera da zastanemo, osvrnemo se i prepoznamo sebe, preispitamo vlastite stavove u ovom našem (ne)vremenu kako interpretacijom mita tako i dokumentarističkim dramaturškim intervencijama koje otvaraju prostor diskusije o postojanju te teme kroz tisućljeća.

Antigona, koja istom ljubavlju voli oba brata onog koji se borio na “pravoj” strani i onog koji je pao boreći se na “krivoj” hoće unatoč zabrani pokopati brata. Obitelj pak želi pokopati sina usprkos dugotrajnoj potrazi za njegovim posmrtnim ostacima te birokratskim i drugim apsurdima koji prate tu potragu (npr. premještanje kostiju ili bešćutnost formulara koji je potrebno ispuniti). Svi oni traže svoj mali komadić Pravde da bi pronašli neki završetak onaj koji bi možda mogao prekinuti lanac nesreće koja nas prati “iz roda u rod” i time otvoriti mogućnost novog Početka. Antigona nikako nije romantična slikovnica povijesti grčkih mitova, već pukotina u političkom prostoru trajanja mita koji se obraća nemirnoj sadašnjosti. Jer antički komadi su poput naših života, izrasli u stvarnosti prepunoj krvi i zločina, u buci i metežu. Zato Sofoklov literarni izričaj u ovim našim složenim vremenima imajući u vidu burna događanja u svijetu i pogotovo gustu dramatičnost zbivanja u našoj regiji ne gubi snagu, već naprotiv, postaje sve jači. On svakom dobu pokazuje i prokazuje njegovo pravo lice iz neke druge, nove perspektive, odolijevajući svojom univerzalnošću zamkama promijenjenih okolnosti.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 9

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 10

 

Znamo da dobri pjesnici žive zauvijek, ali upravo zato im uprizorenjima ne treba pisati nekrologe. S njima se treba igrati, raspravljati, kritički ih promišljati samo to znači da su još doista živi i da nas se još tiče ono što su imali reći. Likovi koji nam se obraćaju s pozornice nisu više kao kod Eshila samo junaci, već normalni ljudi, deheroizirani, naši koliko i Sofoklovi suvremenici o kojima piše britkim perom i kritičkim umom. Lišeni mitske snage, ti nedodirljivi, svima poznati likovi postaju obični ljudi sa svim manama i vrlinama egzistencija prepuštenih turbulentnim vremenima. Tako se postiže i prokazuje socijalna, politička i etička dimenzija njihova djelanja i dopušta Kreontu da bude i Otac, Hemonu Sin, Euridici Majka, Antigoni i Izmeni Sestre: da budu obična Obitelj.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 11

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 12

 

Čeprkajući po rubnom koje Sofokla vodi s jedne strane poetskim, s druge pak neumoljivo izravnim pesimizmom prema Euripidu zatekli smo ovu i ovakvu Antigonu. Ne, dakle, onu koja svoju junakinju definira kao tragičnu heroinu borbe za pravdu, pribavljajući joj tako sigurnost u galeriji mitoloških likova, već onu koja svojim djelovanjem zaoštrava problem demokracije do raspada značenja samog pojma. To je historijski terorizam. Gdje je taj trenutak, koji se doduše mijenja prema povijesnom određenju vremena i sa sigurnošću utvrđuje ispravnost političkog čina kako Antigone, tako i Kreonta, pa onda Izmene, Hemona, Tiresije? Koja je razlika između Prava i Pravde? Muškog i Ženskog principa? Tko je ovlašten prepoznati granicu između anarhije i totalitarizma? Kako osigurati prostor “između”? To su neka od pitanja koja smo pronašli u ovom tekstu i pokušali ih postaviti ovim uprizorenjem bez ambicije da sami određujemo Antigonin čin kao herojski i isključivo etički ili pak teroristički i isključivo politički. Iako, naravno, sam dramski tijek daje za pravo činu pojedinca bio on “svetački” ili “teroristički” a ne državi, jer kao što, nažalost, dobro znamo “svi su mrtvi jednaki”. Bez ambicija da sudimo o Kreontu kao tiraninu ili pak čovjeku koji pokušava pronaći red da bi osigurao egzistenciju ili koegzistenciju drugih i s namjerom da u tipološkoj analizi države i građanskog društva prepoznamo Izmenu kao primjer poklonika filozofije konformizma, zatim Hemona, koji donosi hamletovsku dilemu i konačno odustaje, ne pristaje na nepotizam i tako svoju etičnost ostavlja neupitnom, Euridike, promatrača ili lude, koja od samog početka ili ne razumije ili, što je vjerojatnije, zna, ali je ostavljena bez mogućnosti reakcije okolnostima. Teatar ostaje mjesto različitih estetika, ali prestaje biti alibi za nepostavljanje pitanja, za nepostojanje emocija. Mogućnost, odnosno, nemogućnost odgovora na ta pitanja Sofoklo izriče riječima: “Od svih nesreća najveća je ljudska glupost.” Kada se njoj dopusti, pozivajući se na povijesno iskustvo, proglašavanje istine, otvara se prostor u kojem i protiv naših htijenja i volje nastupa terorizam historije.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 13

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 14

 

Ova se predstava koristi mitom, kao uostalom i sam Sofoklo, tek kao svima poznatom pričom koju je upravo zato moguće prepoznatljivo konvertirati, interpolirati dokumentarno, njome pokazati i provocirati sjećanja. Ona postaje sredstvo koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kako kod Sofokla tako i kod nas) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno u strahu od onoga što dolazi. Tako mitski likovi ostaju njegovi, ali postaju i naši suvremenici rastrgani prilikama koje su ih zatekle, moralnim dvojbama, pogrešnim odlukama. Jedino u što mogu biti sigurni jest da se “uvijek pojavi neki ili nečiji Bog i uništi ih”.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 15

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 16

 

Mi moramo progovoriti, naravno, o aktualnom vremenu, otvoriti dijalog o pitanjima koja nas muče i okružuju, o prevrtljivosti naroda koji se uvijek istim žarom priklanja pobjedničkoj strani, a s druge strane o problemu svima poznatog vlastohleplja i ratova, pa time i povijesti, koja ne samo da određuje nego i upravlja našom sadašnjošću. Zato pravdoljubivog pojedinca u sukobu s korumpiranim političkim sustavom napuštaju svi: vlast, građani, a protiv njega je i birokratski aparat. Pravda ne koristi pravu: prava istina nije dobrodošla.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 17

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 18

 

Taj problem licemjerja zaogrnut u ponašanje većine u ovom komadu prepoznajemo iz vlastita iskustva, koje smo stekli u društvu na koje smo osuđeni. Ta vrsta manipulacije vlašću, manipulacije masama, manipulacije javnim mišljenjem, u kojoj je laž konstanta ponašanja a svaka se kritička misao proglašava izdajničkom i neprijateljskom, na ovim je našim prostorima, na Balkanu, posebno aktualna.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 19

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 20

 

Sva ta buka i metež zločina i smjena vlasti rasadnik su u kojem najčešće uspijevaju upravo pogrešne odluke protagonista, koji tek naknadno spoznaju uzaludnost svojih činova i svojom nas sudbinom upozoravaju da začarani krug osvete za događanja u prošlim vremenima ne može donijeti mir jer ne dozvoljava novi Početak. Nada jest u pokušaju da se iz tog kruga hrabro iskorači.

 

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 21

Predstava Antigona 2000 godina kasnije - 22

 

U trenutku kada ti i takvi odnosi, istrgnuti iz vremenskog kontinuiteta, potraže narativnu formu, udaljavaju se od klasičnog tijeka radnje i odlučuju se za fragmentarnu dramaturgiju koja omogućuje miješanje prostora i vremena, što opravdava i sadržaj. Tako sami odnosi postaju i oblik teatarskog izričaja. Njihov se diskontinuirani kontinuitet ogleda i u strukturi, koja je onda u stanju pratiti njihove emotivne izbore ponašanja. No svojim akcijama likovi ne upiru prst samo jedan u drugoga, već prijete i nama, narušavajući našu malograđansku zaštićenost.

 

Željka Udovičić Pleština

FRAGMENT IZ PREDSTAVE

 
Tekst Željke Udovičić Pleština, preuzet sa sajta Grad teatra.
 
 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*