Festival “Ćirilicom” – Očuvanje narodnog duha i ćirilice

 

 

Tribina, Stefan Mitrov Ljubiša – očuvanje narodnog duha i ćiriličnog pisma, obilježila je peto veče književnog festivala “Ćirilicom” u Budvi, čiji su organizatori  JU Narodna biblioteka Budva  i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore.  Na ovu temu, veoma nadahnuto, govorili su: prof. dr GORAN RADONJIĆ i pjesnik I književni kritičar ŽELIDRAG NIKČEVIĆ.

Sama tema tribine podrazumijeva dva aspekta, kazao je prof, dr Goran Radonjić. Na jednoj strain, veliki pisac i klasik, a na drugoj strani, pitanje očuvanja naodnog duha i ćirilice, koje govori, da se radi o jednom, gorućem problem, sa kojim se suočavamo i u naše vrijeme. To očuvanje narodnog duha i ćirilice, upućuje na šire pitanje, pitanje identiteta, kao i na naš odnos, kako lični, tako i kao zajednice prema tradiciji, kazao je professor Radonjić.

Ova pitanja mi sugerišu, da živimo u jednom prelomnom vremenu, gdje postoji izvjesna opasnost, da neke temeljne elemente naše kulture na jednoj straini i našeg identiteta na drugoj. To je ono, što se ovdje naziva narodnim duhom, kao jednoj hetorogenoj stvari, kazao je Radonjić. Po njegovim riječima, ključno pitanje je, naći ključne elemente, da se glavni tokovi prepoznaju i da se ostane na neki način, vjeran nečemu što su bili ključni elementi naše tradiicije, pa i našeg identiteta. Zato je korisno, možda i neophodno, da vidimo, šta su govorili i mislili, naše preteče, a jedan od njih je i Stefan Mitrov Ljubiša.

Svaki razgovor o prošlosti, istovremeno je i razgovor o sadašnjosti i našim opsesijama. Jer, mi se nalazimo, na jednoj prekretnici.  

Preispitivanje, moglo bi biti vrlo plodonosno, ali sa druge strane, ta prekretnica i opšti društveni kontekst u kome se danas nalazimo, čini nekada, da se ta identitetska i kulturološka pitanja, koja se tiču tradicije, postave na tako zaoštren način, pa umjesto da donose neko obogaćivanje i plodove, na žalost idu ka tome, da ugrožavaju same osnove naše kulture, kazao je pored ostalog prof. dr Goran Radonjić.

Na takvoj prekretnici i iskušenju, kazao je on, nalazio se i  sam Stefan Mitrov Ljubiša. Gotovo, cjelokupno njegovo djelovanje, može se vidjeti i kao izjašnjenje o krupnim identitetskim pitanjima.

U Pripovijestima crnogorskim i primorskim, Ljubiša kaža: “Moja je namjera bila, da ovom radnjom, očuvam nekoliko znamenitijeh dogadjaja svoje otadžbine, a uzgred, da opišem način življenja, mišljenja, razgovora i napokon vrline i mene i mojih zemljaka, pa sve to da predam potomstvu, onako kako sam čuo i upamtio od starijih ljudi, jer vidim, da se te stvari preobražuju i ginu, sve što je napredniji doticaj i poplavica tužinstava”.

Pored ostaloga, Ljubiša je bio jedan od najuglednijih srpskih političkih prvaka na primorju, poslanik od 1861. godine u Dalmatinskom saboru u Zadru i jedno vrijeme i njegov predsjednik, a čuven je i njegov govor, gdje on kaže: “Ja znam da vi mene ne tršite, jer sam Srb narodnosšću, a pravoslavan vjerom”. Zanimljiv je još jedan Ljubišin stav, gdje kaže: “Od Kosova pripadam onoj nesrećnoj, ali junačkoj i ponosnoj narodnosti srpskoj”.

Ljubiša se uklaapa u cijelu našu tradicijju velikana, koji su afirmisali tu poziciju nastavljanja dijaloga sa našom kulturom, ali i dijaloga sa evropskom kulturom, kao što su to činili i Vuk, Njegoš, Laza Kostić, Crnjanski, pa do Borislava Pekića, istakao je na tribini pored ostalog prof. dr Goran Radonjić.

Pjesnik i književni kritičar Želidrag Nikčević je kazao, da je Ljubišina proza, narod malih priča. To naravno, nije kosmopolitizam koji karakteriše zapadnjački modernitet, koji se odnosi na obavezno prevazilaženje regionalnog u korist opšteg, gradjanskog. Mi to zaboravljamo, jer smo, nažalost, s vastitom prošlošću povezani sve manjim nitima. Ne više usmenom tradicijom koja zahtijeva živi dodir s ličnosšću (sveštenika, mudraca, pripovjedača), već gomilama otužnih i nerazumljivih narativa.  

Šta se tu gubi, šta nepovratno izmiče, znao je više nego iko, plemeniti zastupnnik srpskog juga, Stefan Mitrov Ljubiša, istakao je Nikčević.

_”Glava punana italijanskijeh i francuskijeh pisama, nije mogla nikako priljubiti vlastitu knjigu, kao dijete kad ga dojilja jednom odbije, teško da se povrati materinom mlijeku, pošto je okusilo tudje i sladje….”

Jedan po jean, počinjemo da prilazimo Ljubiši, istakao je pored ostalog Nikčević. Hoće li to ikada više biti povratak na sigurno? Čitati tradiciju, kao da nam je sve pri ruci sve pred očima. Kao da se uopšte ne moože promašiti. A ono što je već tu, što je naslijedjeno u pisanom obliku, zna se, predstavlja predstavlja savremenost, bilo koje sadašnjosti. Pa ipak, kazao je Nikčević, stvari se komplikuju, sadašnjost ispostavlja vlastite zahtjeve, čitanje posustaje. Za tren oka, ono postaje izdajničko. Tekstovi gube supstancu koja ih je vjekovima uzdizala ka visoravni nacionalne duhovnosti. Svjedoci smo, a ponekad i saučesnici ignorisanja, najvidljivijih  najčitljivijih tragova srpskog identiteta – pred našim ravnodušnim pogledom, nestaju obrisi, najmarkantnijih spomenika.

Pripovjedačka umjetnost Stefana Mitrova Ljubiše kao i njegov ukupni političko-spisateljski angažman, predstavljaju dragocjeno nasljedje srpskog naroda. Njih evocirati, to ne znači, vratiti se u jednu proteklu egzistenciju, da bi je lakše smjestili u muzej. To znači, sadržaje Ljubišinog pisma, uključiti u sadašnjost. To znači, uključiti sebe u sadašnjost njegovog sadržaja. Razumjeti, kako je to pismo nastalo, kako je sačuvalo svoj jedinstveni oblik i identitet. Pred takvom tradicijom nacionalnog samorazumijevanja, postaje suvereno, a svijest koja čita postaje vlasnik istorije, kazao je pored ostalog pjesnik i knjjiževni kritičar Želidrag Nikčević.  

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*