Biblioteka Budve – Promovisan roman “Nešto naše” Tamare Kovačević

 

 

U okviru obilježavanja Dana opštine Budva, JU Narodna biblioteka Budve je u poneđeljak, 19.novembra 2018. godine, organizovala promociju novog romana Tamare Kovačević – “Nešto naše”. O romanu su pored autorke govorile mr Božena Jelušić i Stanka Stanojević, recenzentkinje izdanja.

           

Tamara Kovačević piše kratke priče, pjesme i romane. Roman prvijenac „I opet smo na početku“ imao je dobru percepciju kod čitalaca. Novi roman „Nešto naše“, čiji su izdavači Narodna knjiga i Miba books, vođen je inspiracijom i mislima posvećenim precima i potomcima.

Književna kritičarka Božena Jelušić istakla je da je u središtu  priča o Eni i Niku, dvoje ljudi koje su u dalekom Čikagu spojile nesreće ratnih devedesetih i raspad Jugoslavije koja će u konačnici dobiti kriminalističku pozadinu i epilog, a uporedo sa ovim fabularnim tokom postoji i genealoški motiv, odnosno fragmenti viševjekovne povijesti Enine porodice. Roman je, prema riječima Jelušićeve, svojevrsno “kazivanje o precima i potomcima koje spaja ista neutaživa potreba da opstanu i izbore se za svoje pravo i pravdu, ma gdje se našli… Enini preci su se u osamnaestom vijeku sa sunarodnicima doselili u Slavoniju da budu živi bedem austrougarske odbrane od turskih napada. Međutim, njena priča je dokaz da seoba i odbrana još uvijek traju, da se za odgovorima još uvijek traga, bilo u sudskim dvoranama ili u genima i krvi predaka. Tako predačka istrajnost postaje matrica Enine borbe. Istorijskim okolnostima uslovljeno, pravoslavlje se u tom fabularnom nizu pokazuje kao vrijednosni orijentir, naravno bez negiranja drugog, naprosto kao datost provjerena iskušenjima.” Tamarina junakinja Ena je u romanu neupitno plemenita i dobra, a slično romanu prvijencu “I opet smo na početku” u pitanju je, zapaža kritičarka Jelušić : “dirljiva potreba autorke da pokaže da život može biti takav, a to na svoj način najavljuju stihovi iz posvete: „Svjetlost se prosipa na pravednika i veselje na one koji su prava srca!“ (Psalmi Davidovi 97:11)”.

“Čini mi se da naša teorija književnosti tek treba da se pozabavi ne samo u cjelini žanrovskim promjenama koje nastaju, a kojih mi nismo uvijek dovoljno svjesni, nego i na pošteniji način tzv. ženskim pismom” – zaključila je mr Božena Jelušić.

Autorka Tamara Kovačević je istakla da je ovo tema koja je obrađivana od mnogih autora na različite načine: “govori o našem, balkanskom području i netrpeljivosti koja je dosta prisutna u svim segmentima društva, pojavljuje se iz prošlosti kao neka sijenka.  Iako živimo u nekom savremenom dobu, to je ipak samo u dobu savremene tehnologije, a u drugim stvarima smo dosta zakazali i ta sjenka je prisutna i uvijek nas drži u neizvijesnosti za sljedeći, budući dan ili buduća pokoljenja.” Autorka ističe da je pri obradi teme računala sa recepcijom budućeg romana kod čitalaca te da je vodila računa da bude interesantan da bi čitaoci mogli da uđu u srž romana. Roman je dosta emotivan, opisuje ljude- pretke iz vremena Marije Terezije na ovamo, period germanizacije i borbe za očuvanje svog identiteta, borbe za slobodu i “nasušno parče hljeba”- pojašnjava autorka.

Radnja romana  Nešto naše, ima tok sjećanja i savremeni tok radnje smješten u Čikagu, uglavnom: “Da bi se potcrtala važnost i značaj zavjeta predaka, Tamara Kovačević aktuelni tok radnje smješta u moderni i užurbani život Čikaga. Potraga za temeljima i stubovima kuće/doma transponovana je u potragu za cjelošću ličnosti, za opstankom duha i duhovnoga. I ne radi se tu toliko o identitetu koliko o konsolidaciji i konzistenciji onoga što je urušeno u ličnostma protagonista. Stoga je ovaj roman i psihološki, zanimljivo vođen kriminalističkim fabuliranjem u  drugoj polovini” – zabilježila je između ostalog u recenziji Stanka Stanojević. Ona je takođe istakla: “…  U nanosima Sjećanja romanesknog tkiva uspostavlja se veza priče sa dalekom i bliskijom prošlošću i odmotava klupko mozaičnog romanesknog tkanja koje naslovom Nešto naše upućuje na intimu pripovjedača koja se čitaocu nudi kao djelić po djelić priče, neprekidno držeći i dražeći pažnju. Da bi sve to “naše” postalo cijelo, oba konstituenta moraju opstati, doživjeti katarzu, životno osmišljenje, preporoditi se. Katkad i romaneskna stvarnost biva somnabulna kao i sjećanja Nikova kada se podvrgne hipnozi.”

Na kraju, zaključuje u recenziji Stanka Stanojević, ovo pitko štivo naći će put do čitalaca: “Zanimljivim, toplim i pitkim pripovijedajem, jednostavnošću jezika, različitošću ambijenata i likova, neobičnošću motiva katkad sa elementima epsko-fantastičnim, romaneskni svijet Tamarine priče  Nešto naše nesebično na svojim stranicama nudi budućem čitaocu da pronađe i nešto svoje; time  zavrjeđuje  pažnju čitaočevu i utire  put knjizi da postane stanovnik mnogih domova.”

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*