Besjedom o Njegošu, u Budvi završena kulturna manifestacija “ĆIRILICOM”

 

 

NEPREKIDNO SE VRAĆATI NJEGOŠU

 

Nastupom rumunskih pisaca Lučijana Aleksijua i Slavomira Gvozdenovića, i besjednom prof. dr Siniše Jelušića povodom 170 godina Gorskog vijenca, sinoć je u Budvi završena nakon petodnevnog trajanja, kulturna manifestacija “ĆIRILICOM”, koju su uspješno organizovali JU Narodna biblioteka iz Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore. 

Završno veče manifestaije, obilježila je izvanredna besjeda prof. dr Siniše Jelušića, koji je pored ostalog kazao, da je jedno od ključnih pitanja, kada je riječ o Gorskom vijencu, da je Njegoš prvih decenija, do relativno skoro, bio kultni pisac na jugoslovenskom prostoru. Poslednjih godina vrlo izrazito, na odredjenim prostorima, Njegoš dobija krajne negativno odredjenje, pa čak i u svojoj Crnoj Gori, istakao je Jelušić.

Ja zaključujem, da ti ljudi ne razumiju ono fundamentalno kod Njegoša, a najdrastičnije u svemu tome je, da se on svrstava u genocidne pisce, a to mišljenje na žalost, imaju i neki naši, crnogorski kvazi intelektualci, kazao je profesor Jelušić. Danas na Internetu, kada želite da pročitate tekst o Njegošu, prvo vam se otvara, recimo na Univerzitetu u Sarajevu, da je Njegoš genocidni pisac, što je ravno skandalu. Po toj logici, Njegoš bi se mogao naći u prvom redu Haškog tribunala.

Njegoš je najdublji religiozni pjesnik, a to znači, da je pjesnik onaj, kome svemogućnost, svetom tajnom šalje. Tu se uspostavlja, jedna vertikalna relacija izmedju Boga i pjesnika, posredstvom koga se prenosi ta najdublja filozofska ideja, istine bića, istakao je prof. Siniša Jelušić.

To, kaže on, uključuje čitav jedan najdublji religiozni koncept. Treba uzeti u obzir, tu veliku Ničeovu misao, da je Bog mrtav je njegova ideja konstatacije vremena koja nam dolazi.  Jer, ako je on sam živ, a to je odsustvo Boga i prisutnosti nihilizmu. On kaže, da nam to ništa, kuca na vrata, a ja mislim, da su ta vrata otvorena i da nam je to ništa donijelo. To ništa, pokazuje da su izgubljene bilo kakve visoke i velike vrijednosti koje imaju taj karakter pravednosti, istine i slobode i da smo došli, do onog potpunnog relativizma u kome je sve dopušteno i sve je moguće, ocijenio je prof. dr Siniša Jelušić. Znači, nema kriterijuma što je dobro, a što nije, šta je istinito a što lažno, što je u velikoj mjeri karakteristika vremena u kome živimo. Sada se postavlja pitanje, kaže on, kako u  našem vremenu iz toga ugla čitati Njegoša, koji u sebi sadrži, u samom temelju, potpuno drugačiju ideju. To se može pokazati i na analizi naslova koji je on skicirao, kao moguće za Gorski vijenac. Znamo da su to varijante naslova “Izvi iskra”. Taj pojam iskre je ključan za Njegoša, jer je povezan sa lučom i svjetlošću. Gotovo u svakoj njegovoj rečenici, pogotovo kada imamo u vidu bilježnicu, na kojoj posebno insistiram, gdje je jedna čitava apologija svjetlosti, kao i vrlo raširenog, vrhunskog religioznog termina, koji u hrišćanstvu ima posebnu ulogu, zato što je Bog svjetlosti.

Vrlo zanimljive su i Njegoševe poruke, koje uključuju pojmove luče, znači svjetlosti i iskre i tu mi je najzanimljiviji dio koji je vezan za Igumana Stefana: – “udar nadje iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala”. To znači pojašnjava Jelušić, da, ako smo smireni i srećni od početka imate sve što vam treba, nemamo stvaralaštva, nemamo kreativnosti. Moramo imati u sebi, nekakav ubod i ranu koja nas muči, a iz toga nam proizilazi kreativnost. Znači, stvaranje vezano za nešto što je bolno, tamo je dio stradanja. Bez stradanja nema krsta, a krst je put ka vaskrsenju.

Kada je riječ o Gorskom vijencu, važno je, da je Njegoš, baš u njemu, koji je objavljen 1847. godine, nesumljivo prihvata načela Vukove  reforme, ali, izuzetno mudro, ostaje pri velikoj staroslovenskoj tradiciji koja je izuzetna, a to je ta tradicija, koja baštini Oktoih. Njegoš u Gorskom vijencu, koristi to ogromno bogatstvo.

Njegošev Gorski vijenac u sebi sadrži izuzetnu interpretaciju raznih vidova kulture i to je izuetno, istakao je Jelušić. Tu se govori o crnogorsko patrijarhalnoj, odnosno srpskoj kulturi, ali istovremeno i o katoličkoj kulturi Zapada, gdje je Venecija veoma prisutna i Mleci, kao i kada govorimo o turskoj i islamskoj. Taj islamsko turski dio je veoma zanimljiv, jer je dio aktuelnih  i najžešćih  sporenja. Treba reći, kazao je Jelušić, da se u djelovima Mustaj Kadije, izlaže najviša poetska afirmacija, koja je uopšte prisutna u litaraturi na svim ovim prostorima. Ni jedan islamski autor, književnik, pjesnik, tvrdim bez ostatka, nije kao Njegoš do te mjere afirmisao, kao u stihovma, koji su vezani za Mustaj Kadiju. To je taj paradoks, u islamsko muslimanskom svijetu, diskvalifikuje ono što ima njeno najviše potvrdjivanje. Ustvari, kako god uzeli, sa svim tim kontraverzama i mogućnostima različitog tumačenja, na koje je ukazivao i Vladika Nikolaj, mi znamo da je ipak, dimenzija različitog,  osnovna suština za čitanje Gorskog vijenca.

Glavni paradoks Gorskog vijenca, Luče mikrokozme i Njegoša uopšte, kako ćemo iz jednog ugla nereligiozne, ili nihilističke pozicije, čitati najdublje religiozno djelo, zapitao se profesor Jelušić. To je konflikt čitanja, koji je kako kaže nepremostiv i ključni problem. Ali, uprkos svemu tome, ovo je djelo u najvišem smislu enciklopedije crnogorskog života i crnogorske istorije i neupitno se pokazuje na našim prostorima, kao djelo, najdubljeg psihološkog, religiozno hrišćanskog i etičkog značenja, djelo koje naročito svojim utemeljenjem pojma slobode, ima opšte humanističko značenje, koje nadilazi granice Crne Gore i kome smo se dužni neprekidno vraćati, jer te pojmove, neprekidno zaboravljamo, kazao je u besjedi o 170 godina Gorskog vijenca, na završetku kulturne manifestacije “Ćirilica” u Budvi, profesor dr Siniša Jelušić. 

Prilog: ART-PRESS Budva

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*