Akademik Tonko Maroević: Njegoš – pjesnik veličanstvene lične elegije

 

 

Ovogodišnji Književni program Grada teatra svečano je otvoren gostovanjem Tonka Maroevića, hrvatskog akademika, pjesnika, esejiste, prevodioca, istoričara umjetnosti, likovnog i književnog kritičara, istraživača savremene umjetnosti, i jednog od najuglednijih i najuticajnijih intelektualaca ovog prostora.

Njegovim predavanjem na Trgu pjesnika “Lirsko čitanje “Gorskog vijenca” – A da što je, nego maštanije”, Grad teatar započeo je poseban segment programa kojim ovog ljeta obilježava jedan od najvažnijih jubileja u kulturi kojoj pripadamo i prostoru sa koga potičemo – 170 godina od prvog izdanja “Gorskog vijenca”, koje je objavljeno u Beču 1847.

Ističući prije svega da je “Gorski vijenac” apsolutno remek-djelo, Maroević je na početku izlaganja govorio o tome da se ono može tumačiti na razne načine.

– Nadam se da ću se približiti temi koja je vrhunska, izazovna, posticajna. Moj interes za Njegoša vezan je za mladenačko doba, a obnovljen je u zrelosti i kasnoj dobi, osobito sa čitanjem “Luče mikrokozme”. Međutim, na 170. godišnjicu “Gorskoga vijenca” bilo je potrebno vratiti mu se, iz jednog rakursa koji je meni blizak, zanimljiv, koji me čini kompetentnim, jer mislim da mogu govoriti o njemu. Govoriti o “Gorskom vijencu” znači, naravno, potražiti različite puteve ka njemu. Jedna od najljepših metafora o “Gorskom vijencu” je da je on planina, i da se njoj može prići sa raznih strana. Doista, “Gorski vijenac” je takvo remek-djelo po svojoj važnosti, po svom odjeku, rezonanci, po svojoj slojevitosti da se doista može pristupati, gledati ga kao dramsko djelo, kao svojevrsno enciklopedijsko djelo, kao djelo sasvim iznimne kompozicije, strukture, spralne, raznolike. Ja sam, međutim, odlučio govoriti o lirskoj komponenti, o lirskom čitanju, naprosto zato što je moj pogled na svijet bliži lirskom nego epskom, zatim što je epsko čitanje na neki način povjesničarsko čitanje, čitanje, dakle, zbivanja, a mene zanima kod pjesnika i pisca njegov intimni govor. Koliko god taj intimni govor kod Njegoša bio podjeljen na različite glasove, na različite uloge, na različite tonove, svaki od tih pogleda nudi jednu drugu mogućnost. U svakom slučaju, Njegoš je lirski pjesnik par exelence, Njegoš je pjesnik misli, Njegoš je pjesnik Ljetnjeg kupanja na Prčanju, Noći skuplje od vijeka, Crnogorac svemogućem Bogu. Dakle, njegov je lirski korpus prije i mimo “Gorskoga vijenca” takođe, naravno, govorio o velikom potencijalu.

Za to što se Maroević odlučio za lirsko čitanje “Gorskog vijenca”, kako je izjavio, uticao je i njegov pogled na tradiciju.

– Čitanje “Gorskog vijenca” ima niz “predaka” na koje treba obratiti pažnju, koji su od Svetozara Vulovića, ukazivali na to da u tom djelu ima mnogo lirskoga. Vulovićeva formulacija od pre više od sto godina je da je “Gorski vijenac” skup lirskih osjećanja, Isidora Sekulić, nezaobilazni čitatelj i tumačitelj “Gorskoga vijenca” govorila je da je on spoj svečane heroike i jedne veličanstvene lične elegije. Najveći, najbliži, najizazovniji čitetelj za mene su bili Rastko Petrović i Miloš Crnjanski, sigurno da je njihovo čitanje apsolutno komepetno i obavezujuće, a oni ističu upravo njegovu liriku.

Govoreći neke od najupečatljivijih lirskih pasaža iz Gorskog vijenca, Maroević je ukazao na prisustvo realnog pejzaža, zbivanja u prirodi, atmosferskog, nasuprot ideje čuđenja.

-Recimo, ideja oblaka u Gorskom vijencu je lajtmotiv, koji ima težinu pritiska turske moći. Sa druge strane je taj oblak silno konkretan u pejzažu Lovćena. To je jedna od mogućnosti ulaska u njegov tekst, kroz mjesta gdje se prozire njegov odnos sa realnošću. Ali, u pitanju je realnost koja je podignuta na simbolički nivo i viđena kao svojevrsno čudo – istakao je Maroević.

 

 

1 Comment on Akademik Tonko Maroević: Njegoš – pjesnik veličanstvene lične elegije

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


*